Kratka horor ljetna priča

Voljela bih da je ovo fikcija, ali nije, stvarno je, stvarni su likovi i stvarno se dešava, upravo nama.

Ljeto 2025. nije puno obećavalo, ali nismo mnogo ni očekivali. Uzeli smo dvije sedmice godišnjeg odmora, i odlučili da ih provedemo u Bosni, sa porodicom i prijateljima, na Savi i Ukrini. More smo preskočili ove godine i bili u miru s tim. Radovali smo se promjeni ambijenta, buđenju bez alarma, domaćim uštipcima, kafi, druženjima i svemu bliskom i dragom. Tako je i bilo otprilike prvih 10 dana. Uživali smo i bilo je lijepo. Onda se scenario promjenio.

Mlađe dijete je dobilo ujutru, 13.08. temperaturu, jer kako odmor bez toga. Nisam imala sirup u putnoj apoteci, taman sam htjela otići do apoteke, ali smo ipak odlučili otići kod doktora, jer je tu bio još jedan, netipičan, simptom, bol u nozi. Trogodišnja nogica bila je pokrivena ujedima komaraca, koji se se u međuvremenu pretvorili u kraste, male otvorene rane, u koje je “nešto” iz vode ušlo. To je bio moj osjećaj.

Otišli smo kod doktora u nadi da će joj uraditi nalaz krvi, utvrditi da je bakterijska infekcija, dati antibiotik i mirna Bosna. No, ne ide u životu prema našem planu, već nekom višem, mislimo nekad boljem, ali mora nekad i na gore, zbog balansa.

Dobili smo prvi dan antibiotsku mast za rane na nogama, paracetamol i ibuprofen za temperaturu i puno nepotrebnih komentara. Mladi doktor je rekao: “Evo, izliječio sam je, hoda, nije joj ništa.” Ako se bude češala, pokazao je na odsjecanje ruke, moramo primjeniti stare metode, ništa gentle parenting, na Balkanu samo old school. A njoj strogo zaprijetio: “Ako se budeš češala, doćeš opet kod mene da ti vadim krv”. To je trebalo biti duhovito. Ništa mi nije bilo smiješno. Govorila sam mužu, uvrijeđeno, kako toga nema u Njemačkoj.

Sutradan smo proveli lijep dan, njoj je temperatura uz sirup spala, noga nije boljela. Preskočili smo kupanje na Savi. Odvela sam cure kod tetke na druženje. Vratila se po njih i naveče ih spremili za krevet. Bilo je prošlo 21h kad je mlađa opet rekla da je boli noga i da ne može da spava. Tu sam već pomislila da je sepsa, u najgorem slučaju. Nešto nije u redu. Idemo opet kod doktora. Prednost života na granici sa HR, je što mi koji dođemo iz DE, možemo lako otići na pregled sa našom zdravstvenom karticom. Ništa nas ne košta, mislili smo, malo ćemo se provozati, vjerovatno uzaludno, al idemo. Gužva iz pravca HR u BiH nam nije dala da se vratimo, most je pređen, kocka je bačena, nema nazad.

Dežurni je bio isti doktor od prethodnog dana. Nisam mu se obradovala, a on nas nije prepoznao, nema veze, ispričala sam sve ispočetka, komarci, voda, ranice, infekcija… Nije bilo druge nego da nas pošalje u laboratoriju. Tamo su uzeli malo krvi iz prsta za analizu. Čekali smo nalaze pola sata u čekaonici hitne pedijatrije, sa drugim roditeljima i njihovom bolesnom djecom.

Čula sam ga kad je zvao laboratoriju da provjeri nalaze. Opsovala sam naglas i rekla nešto je našao, misleći i dalje da je nešto što ćemo lako sa antibioticima ili čime god riješiti. Uveo nas je unutra, i odmah prešao na stvar.

Nalaz je loš, jako, toliko da liči na leukemiju. Jeza mi je prošla kroz čitavo tijelo. Pitali smo na osnovu čega on to vidi. Objasnio nam je krvnu sliku djeteta, parametre koji na to ukazuju. Došla je i druga doktorica da potvrdi njegovu dijagnozu. To je što je. Moj instinkt da dođemo je bio dobar. Majke to osjete, rekla je. Nisam to osjetila, ali sam znala da nešto nije u redu.

Bojali su se organizovati transport, jer su trombociti preniski, u slučaju unutrašnjeg krvarenja… Zaključak smo brzo donijeli sami. Vratili smo se kratko kući, da uzmemo stvari i starije dijete. Jedan sat poslije ponoći već smo bili na putu, u pravcu Minhena i bolnice gdje će se liječiti. Vozili smo naizmjenično kroz noć, kao kroz najgoru noćnu moru iz koje želiš da se probudiš, ali ne možeš. Dobili smo dijagnozu raka krvi, ali je tračak nade visio u zraku da je nešto pogrešno. Doći do bolnice je u tom trenutku bio jedini cilj.

Ujutru sam vidjela poruku od doktora, našao me je na FB i pitao da li smo sigurno stigli do Minhena. Jesmo, kažem, upravo stižemo. Zahvaljujem se što misli na nas. Ništa mu više ne zamjerim, bilo je kako je bilo.

Petak, 15.08. primaju nas na dečiju onkologiju u Schwabing klinici, mjesto gdje niko od nas ne bi trebao biti, ali tu smo, kao u paralelnoj stvarnosti. Mislimo dešava se nekom drugom, ovaj put je nama. Vrlo brzo su nam potvrdili dijagnozu s kojom smo došli. Akutna limfocitna leukemija, skraćeno ALL. Obasjanili su nam da je to klasična dječija leukemija, koja se danas liječi protokolom sa 90% uspješnosti. Trećina dječijih tumara u Njemačkoj su ALL. Barem smo tu izvukli bolju opciju od svih mogućih, a ima ih.

U dobrim smo rukama. Pred nama je borba za opstanak života koji je tek krenuo. Samo je jedan ishod prihvatljiv 🙏🏻