Izlazak iz Zone Komfora

Svaki početak je težak, to svi znamo, samo su neki počeci teži od drugih. Meni ovo nije bio prvi izlazak iz Zone Komfora, imala sam iza sebe i početke, raskide, otkaze, selidbe, mislila sam da znam šta je ono što me čeka, jer sam već nekoliko puta do sada prošla kroz to. Od Prnjavora, Beograda, Banjaluke, svaki put sam se navikavala na novu sredinu, upoznavala nove zanimljive ljude i stvarala novu rutinu. U stvari nisam imala pojma šta me čeka. I samo pokretanje ovog bloga je negdje pokušaj da sama sebi, a onda i drugima, objasnim proces kroz koji sam prošla i kroz koji i dalje prolazim, jer sam još na početku nečeg što se zove život u inostranstvu. Zvuči kafkijanski, i jeste, jer ste totalno izgubljeni, sami sa sobom (figurativno) na otvorenom moru, bez uputstva gdje su opasnosti i gdje je voda duboka. Meni je trebalo dobre dvije godine da shvatim šta se dešava. I da sada kada se okrenem, mogu reći da je najteže prošlo. U trenucima magnovenja i izgubljenosti, teško je vidjeti širu sliku.

Moj subjektivni osjećaj, a vjerujem i da je drugima slično, je da preseljenjem dobijate puno toga, novu perspektivu, nove mogućnosti, ali i gubite i prolazite kroz ličnu krizu identiteta. Svaka promjena i jeste jedna kriza, na koju niste ni malo spremni, jer ste prethodno bili fokusirani na sve moguće pripreme oko preseljenje, od samog pakovanja, papirologije, napuštanja radnog mjesta (ako ste ga imali), pozdravljanja sa porodicom i prijateljima, i ostalo. Tek po dolasku u novu sredinu kreće proces akulturacije, a to su promjene koje nastaju u dodiru sa novom kulturom. Četiri opcije su tu moguće: 1. separacija, zadržavanje kulture iz zemlje porijekla i odbacivanje nove (što je bilo upravo vrlo karakteristično za prvu generaciju naših gastarbajtera), 2. asimilacija, potpuno odricanje kulture porijekla i potpuno prihvatanje nove, 3. marginalizacija, odbijanje obje kulture i na kraju magična riječ 4. integracija- zadržavanje kulturološkog naslijeđa i prihvatanje nekih karakteristika nove kulture.

Ovdje ću se samo kratko osvrnuti na još jednu promjenu koja se meni desila malo prije preseljenja, a to je majčinstvo. To ne da vas izbaci iz komforne zone nego vas katapultira i ne znate gdje da se okrenete dobrih par mjeseci. Meni je barem bilo tako, najljepše ali i najzahtjevnije životno iskustvo. U tom snoviđenju i još u toku mog porodiljskog odsustva, mi smo se preselili i krenuli u proces upoznavanja sa novim sistemom i okruženjem.

Nakon početnog ushićenja i kada je splasnuo osjećaj da sam tu samo privremeno i faza turiste prošla, počela sam da istražujem koje su opcije za učenje jezika i prilagođavanje novoj sredini. S obzirom da sam došla sa nekim tankim predznanjem jezika, samouvjereno sam se prijavila za program profesionalne orijentacije, koji je u stvari projekat koji ohrabruje i obučava žene da nakon pauze u roditeljstvu nađu novi posao, ili se pripreme za povratak na stari. Program se zove Perspektive Wiedereinstieg i finansiran je od strane Agencije za rad i vlade. Podrazumijevao je jednom sedmično razgovor sa mentorkom, gospođom Priesmeyer o meni i mojoj svakodnevnici, kao i povremena grupna predavanja na temu pisanja CV-a, motivacionog pisma, cjelokupnog procesa pakovanja Bewerbung-a, koji je ovdje potpuno drugačiji od onog na šta smo navikli, razgovora za posao, razvijanja novih vještina i sl. Sva predavanja su bila od strane trenera poslovnih vještina, za koja mogu reći da su bila vrlo poučna i inspirativna. Najzanimljivije što sam čula od gospodina Eversa, koji nam je prenosio znanje sa terena, je da svako od nas ima potencijale kojih nismo svijesni i to mi se jako svidjelo. Mogućnost da imam nešto čega sada uopšte nisam svjesna i što ne uzimam u obzir.

Ipak, predavanje koje je na mene ostavilo najveći utisak bilo je dio psiho-art dvodnevne radionice smješnog naziva Kopf frei, ili u prevodu glave bez, koji je vodila jedna dramaturškinja. Iako sam već imala dodira sa amaterskim pozorištem i znala sam za neke igre pokreta i mimike, zadatak koji nam je dala, a koji je meni bio najteži, je da napišemo 10 stvari u kojima smo dobri i koje volimo da radim. Tek tada, nakon skoro godinu dana u Njemačkoj i godinu i po majčinstva, shvatila sam da dugo nisam razmišljala o sebi i o tome šta ja volim, čime želim da se bavim, uopšte razgovor sa sobom te vrste nisam vodila, a trebala sam. I bilo je nekako otrežnjujuće i osvježavajuće okrenuti se i razmisliti o svemu.

Ali je moj suštinski problem bio je jezik. Bez jezika ste hendikepirani i neminovno inferiorni. Vraćeni na fabrička podešavanja. Tako da je zaključak moje mentorke bio da prvo moram jezik da poboljšam, da bih mogla da konkurišem bilo čemu sličnom onom što sam već radila i u čemu sam imala iskustva, a to su bili ljudski resursi i administracija.

Sada nakon uspješno završena dva kursa, prvo prošle godine B2 i sada C1, i nakon što je moje razumijevanje njemačkog napredovalo toliko da mogu slobodno komunicirati, čitati i donekle pisati na tom jeziku, a posebno nakon iskustva Korone i izolacije koja ne prestaje, nisam više sigurna ni u šta.

Osjećam da smo svi sada kolektivno izašli iz svojih zona komfora, lutamo, gubimo se u razumijevanju pravila i shvatanju šta se dešava. Kao da smo u Zoni sumraka i ne vidimo svjetlo na kraju tunela, ili nismo sigurni uopšte šta vidimo. Kompletna percepcija i doživljaj stvarnosti se izokrenula. Za mene je prošla godina pored svega lošeg što je donijela, bila godina velikog buđenja i shvatanja šta je stvarno važno: da mi i naši bližnji budemo dobro i zdravo, da možemo da se krećemo slobodno, družimo i susrećemo bez straha da ćemo nekog time ugroziti. Svako od nas je na nekoj svojoj ličnoj prekretnici. Rešenja nema, izlaza nema, jedini put koji možemo da izaberemo je da mi budemo bolji, da bi nam bilo bolje. Svako na svoj način i u svoje vrijeme. Ja sam nepopravljivi optimista i neko ko vjeruje da će se put stvoriti kada krenete, jer put je cilj.