Priča o prvoj generaciji gastarbajtera i herojima

…sve što zabilježiš ostaje, a sve što se pamti nestaje. (Mula Mustafa Bašeskija, 18. vijek)

Kada sam prošle, 2019. godine, bila pri kraju kursa njemačkog jezika, kao jedan od zadataka pripreme za Telc B2 ispit, dobili smo spisak tema na koje možemo da pripremimo kratku prezentaciju. Ponuđene teme su bile uglavnom vezane za film/knjigu/putovanje koje je na tebe ostavilo utisak. Većina kolega je izabrala da priča o putovanju, a ja sam se dvoumila između putovanja i knjige, ali sam se odlučila za poslednju temu- osoba koja je na tebe posebno uticala u životu. Prvobitna zamisao je bila da pričam o Nikoli Tesli, ne zato jer mislim da je posebno uticao na moj život, iako je uticao na živote svih nas, više zbog želje da drugi čuju ko je on bio. Naime, jedne prilike smo na času pričali o pronalazačima koje znamo i kada sam spomenula Teslu, ne samo što većina prisutnih nije znala o kome se radi, nego ni profesorica nije imala predstavu. Mislila je da je to samo naziv za električno auto (!) ali sam zbog moje neupućenosti u fiziku i Tesline izume, odustala od priče o njemu. Ispričala sam jednu drugu, ličniju priču, o svojim djedovima koji su bili prva generacija gastarbajtera koja je došla u Njemačku početkom sedamdesetih. Odrasla sam sa znanjem da su oni živjeli ovdje, kao i mnogo ljudi sa našeg područja. Nikad se nisam pitala ni zašto ni kako. Od njih smo dobijali sve ono što nije bilo kod nas dostupno: Haribo bombone, satelitske, video rekordere i sl.

Tek kada sam i sama prije dvije godine krenula tim putem, počela sam da istražujem porijeklo i značenje te riječi, i, još bitnije, počela sam o njihovom životu da razmišljam iz druge perspektive. Kakav su život vodili, koliko su bili podijeljeni, gostujući radnici u državi gdje su radili fizički najteže poslove, bez porodice, a zatim i gosti u svojim domovima i domovinama. I ovdje, gdje su došli, i u svom mjestu iz kog su otišli, označeni kao: auslenderi, bauštelci, gastarbajteri. Stranci i ovdje i tamo.

Čitav svoj radni vijek proveli su u Njemačkoj i samo nagađam šta je to značilo za njih, koji su u tom trenutku bili polupismeni, nekvalifikovani radnici, bez zanata, ali i za njihove porodice koje su ostavili u tadašnjoj Jugoslaviji. Nažalost, samo jedan od mojih djedova je i dalje živ, tako da s njim mogu donekle da razgovaram na ovu temu, ali zbog starosti i demencije, razgovor je nepotpun, izlomljen i uglavnom se vrti oko teških poslova koje je radio i gradova koje je vidio. Moja pitanja su druge vrste: kako su se osjećali kada su stigli u zemlju s kojom su do prije par decenija ratovali? Kako su ih dočekali? U kakvim uslovima su živjeli? Da li su ih šikanirali i zloupotrebljavali zato što ne znaju jezik i da li su ga uopšte učili kad ni svoj nisu znali kako treba, i najbitnije, kako su izdržali tolike godine odvojeni od svojih porodica? Da li su ikad razmišljali da ih dovedu ovamo i zašto nisu? Pare su slali, to je sigurno, zahvaljujući tome mogli su prehraniti porodicu i školovati djecu, u tom trenutku to je bilo najbitnije.

Što sam više razmišljala o njima i o njihovom podijeljenom životu, više sam uviđala i drugu stranu priče. Njihove porodice, moje bake, koje za svog života nisu otišle 50km dalje od svog sela, su podnijele najveću žrtvu u toj priči, ostavši na imanju kao čuvarke ognjišta. Same su se brinule za djecu, domaćinstvo, stoku i polja. Iz današnjeg ugla, meni je to nepojmljivo, a još teže mi je zamisliti kako je to izgledalo u vrijeme kada nije bilo mašina, automobila, telefona. Nisam sigurna ni da li su pisali pisma jedni drugima, ni kako su uopšte komunicirali, s obzirom da žene sa sela tog doba, rođene između dva velika rata, nisu ni išle u školu. Praktično su bile nepismene i kao takve provele su čitav svoj život radeći teške poslove i brinući se o djeci.

One su bile te koje su presudno uticale na mene, jer sam s njima provela svoje rano djetinjstvo sve do pete godine, u Ilovi, selu pored Prnjavora. Nisu me učile slova, brojeve i boje, ali su mi dale primjer kako kroz život ići hrabro, raditi pošteno, biti dobar čovjek, poštovati druge i najvažnije, radovati se malim stvarima. Žao mi je što nisu više sa nama da im kažem hvala.

Kada pomislim da mi je nešto teško i da nemam snage da se s nečim nosim, sjetim se kako i kuda su one prošle. One su mi vječna inspiracija i podsjećanje da nema poteškoće koja se ne može prevazići.

U godini koja nam je svima bila teška, a ne znamo šta da od iduće da očekujemo, želim da se sjetimo da smo mi potomci svih onih koji su bili prije nas i da imamo snage da se nosimo sa svime što dolazi.

If you want to make the world a better place, go home and love your family.