Oni koji odlaze i oni koji ostaju

Postoji vrijeme za život i vrijeme za laž, vrijeme za smijeh i vrijeme za smrt.
Samo mirno draga primaj ovaj život
Ljubav se ne forsira kad želiš da traje, a ti si već draga počela da hitaš.
Postoji vrijeme za šetnju i vrijeme za trku
Vrijeme da se strele odapnu na sunce
Kreni sad lagano i biće ti bolje i bolje
Primaj stvari mirno i uči se radosti.

Džim Morison

Nakon dolaska u Njemačku u avgustu 2018. godine u procesu rješavanja statusa i dobijanja dozvole za boravak, muž mi je skrenuo pažnju na nešto što sam potpuno nesvjesno radila: da svima pričam kako sam i zbog čega došla u Njemačku (muž IT inženjer, radi za USA firmu, sa HR pasošom, ja radila u ljudskim resursima, želimo bolju budućnost za naše dijete itd itd.). Zvuči kao da im se pravdam što sam uopšte došla, a to nikog ne interesuje, niti je bilo ko do sada postavio pitanje o tome. Ipak, ja sam to radila potpuno nesvjesno gdje god sam došla, od opštine, osiguranja, poreske, svima sam biflala ko smo, odakle, zbog čega smo došli i sl. Istina je da nikog ne interesuje tvoja priča ili bolje rečeno, niko se od njih ne pita zašto si došao. Došli smo kao stotine hiljada drugih ljudi u potrazi za kvalitetnijim životom, boljim uslovima za nas i naše dijete i kraj priče.

Trebalo mi je vremena da prestanem na taj način razmišljati ili sam barem počela prepoznavati kad mi misli krenu u tom pravcu. Nažalost, dosta nas je na taj način nesvjesno ograničeno, ne pomjeramo se tako lako, što zbog stvarnih granica i fizičkih prepreka samim tim što spadamo u NON EU zemlje iliti treći svijet, a što zbog nevidljivih granica u nama, koje su uslovljene prošlošću, ratovima, permanentnom krizom u kojoj se nalazimo već trideset godina. Ili čitav moj spoznajni vijek.

Nije ni ovdje idealno, daleko od tog, svaki sistem ima svoje manjkavosti, ali ono što je po meni najbitnije što se promjeni je perspektiva. Mogućnosti. Vidici se prošire. Kada se izađe iz zone komfora ili onog što komforom zovemo, nađemo se na praznom prostoru i tada nastupa proces integracije, koji ne ide uvijek lako. Pogotovo što ne poznajete jezik, kulturu, ljude, apsolutno je sve nepoznato. Jedan doktor mi je rekao da proces navikavanja traje između tri do pet godina. Znači treba vremena. Iako su vam možda rješeni problemi zbog kojih ste otišli, dobijate drugi set problema, ali koji se više ili manje daju riješiti, jer ništa nije nesavladivo. Više je stvar ličnog izbora i uloženog truda.

Svako ko je radio kod nas, zna koliko se nemoćno osjećaš jer uvijek zavisiš od drugog – za školu, posao, mjesto u bolnici, za sve ti treba “veza” ili štela. Ima toga i ovdje, da se ne lažemo, zove se vrlo eufemistički Vitamin B (Bekanntschaften iliti poznanici, u stvari preporuke), ali se može živjeti i bez tog “vitamina”. Naša riječ štela u stvari i dolazi od njemačke riječi Stelle, odnosno Arbeitsstelle, u prevodu radno mjesto, jer ovdje tržište rada postoji.

Drugarica koja je ostala u Bosni, nekoliko puta mi je rekla kako smo hrabri, jer smo se usudili na taj korak, ostavili sve poznato što smo imali, dobre poslove, prijatelje i krenuli ispočetka. Meni je pak ona, kao i bilo ko drugi ko se trudi da živi pošteno od svog rada i još promjeni na bolje nešto u svom okruženju, bilo gdje na Balkanu, hrabra.

Svako ima svoj put i način, nijedan nije lak. Odluku kuda dalje svako donosi za sebe. Ostati znači imati pored sebe drage ljude, porodicu, poznatu sredinu, razrađenu mrežu podrške. Otići znači napustiti sve to i krenuti ispočetka, od nule. Vremenom se ta mreža izgradi, raširi, steknu se novi prijatelji, upoznaju nova mjesta, stvori se nova rutina, a sa nedostajanjem naučiš da živiš. Danas srećom imamo priliku da se svakodnevno čujemo i budemo u kontaktu putem različitih kanala. Naravno, ništa ne može zamjeniti dodir i nečije prisustvo, ali ovako se barem malo može ublažiti osjećaj usamljenosti i ogromnog nedostajanja svih dragih ljudi.

U procesu prilagođavanja i izgradje novog okruženja, sve je nesigurno, krhko, pa se tako i vi neminovno osjećate. I to je ok. Biće bolje, ali treba vremena i malo sopstvene inicijative.

Pomjeranje mentalnih granica je najteže, neke prepreke su realne i nije ih lako preći, ali ima dosta i ličnog sabotiranja zbog raznih predrasuda, tuđih mišljenja, iskustava. Moj lični utisak je kao da sam izašla iz rupe, a nisam znala da sam u njoj. Da, fali mi porodica i prijatelji, ali moja primarna porodica je ovdje na okupu, srećna i zadovoljna, prijatelje nosim zauvijek u srcu i rado im se vraćam kad god mogu, a vremenom sam i ovdje nakon dvije godine upoznala sjajne ljude, koje inače ne bih srela.

Kada odlazimo od neke osobe/sredine/posla, stalno razmišljamo o onom šta gubimo, ne znajući da ono što nas dalje čeka ima potencijal da bude mnogo bolje od svega dotad poznatog.