UVOD
Dugo nisam pisala na blogu, a ni dijelila na društvenim mrežama, jer nisam bila raspoložena za to, naišao mi je takav period. Nekada treba pustiti da stvari dođu na svoje mjesto, pa sumirati. U martu ove godine mi se puno toga izdešavalo, od polaganja njemačkog telc C1 ispita, selidbe iz Dizeldorfa u Minhen, do saznanja da sam u drugom stanju. Što bi kod nas rekli, otrojčilo. Sve pozitvno, pa opet uslijed svih promjena, dislociranosti, izgubila sam osjećaj za vrijeme i prostor, a ujedno povezanost sa sobom i svime ranije poznatim, jer selidba, kao svaka, izbaci nas iz kolosijeka.
DRUGO STANJE
Zbog nove sredine i novog stanja, trebalo mi je vremena da se povratim u “normalu”, što je u drugom stanju skoro nemoguće. To je divno i blaženo stanje u teoriji, ali u praksi je mučnina, konfuzija i magla u glavi (ima i engl. naziv za to- brain fog), najmanje prva tri mjeseca, nekad i duže, nakon toga je par mjeseci predaha, pa ide umor i jedva čekanje da prođe. Opet, kroz nas dolazi novi život na svijet, malo li je.
Ovo mi je četvrta trudnoća u životu i drugo dijete. Prvo smo čekali nepune dvije godine, što i nije puno vremenski, ali onom ko čeka uvijek je puno. Ovaj put je došlo “spontano”, nije da se nismo nadali, ali se nismo ni opterećivali kada će se desiti i izgleda da je to idealan recept, ono famozno “opusti se, desiće se kad se najmanje nadaš”.
Između te dvije trudnoće, 2019. god desile su se i dvije neuspjele, prva je otišla rano i spontano, a druga je zahtjevala intervenciju, jer je srce stalo u 11. nedjelji, iz ko zna kog razloga, ali nešto očigledno nije bilo dobro.
Za bebu koja dođe nakon dugo čekanja i neuspjeha, kažu da je rainbow kid, jer poslije kiše uvijek dođe duga 🙂 Tako je i ova naša, došla spontano i neočekivano. Taman kada sam za sebe imala neke druge planove, ali planovi tome i služe, da se mijenjaju. Viši plan i život su rekli svoje.
SVE MOŽE, A NIŠTA NE MORA
Ili, što bi dr I. Berecki rekao: “Od žena se očekuje da rade kao da nemaju djecu, da odgajaju djecu kao da nemaju posao i da izgledaju kao da nemaju ni djecu ni posao.”
Najčešće su to očekivanja koja same sebi postavljamo. Mi, koje smo završile škole, uvrtile smo sebi ideju da treba da budemo uspješne i podjednako ostvarene na svim poljima, u svakom trenutku, ne razmišljajući šta taj uspjeh sve podrazumijeva, po cijenu čega i za šta na kraju vezujemo osjećaj lične vrijednosti i ostvarenosti. Da li ga definišemo kroz posao i vrijednost na tržištu rada ili kroz prizmu ličnih prioriteta i temelja na kojima želimo da gradimo naš život?
Trebalo mi je vremena da shvatim da za posao, učenje, usavršavanje, uvijek ima vremena, ali za majčinstvo ne. Nikada neće biti idealni uslovi i s obzirom da spadam u grupu 35+ vrijeme mi je, jer htjele mi to ili ne, otkucava nam biološki sat. Grozno zvuči, ali je činjenica da imamo prozor za majčinstvo. Ovdje je taj prozor čini mi se nešto širi nego kod nas, jer se gornja granica stalno pomjera i, u prosjeku, žene u Njemačkoj kasnije postaju majke nego bilo gdje na Balkanu. Pri tom vas niko ne oslovljava sa “starija prvorotka” (!).
KAKO JE TO OVDJE
Ono što je meni, a vjerujem i većini žena sa našeg područja, ovdje neobično, jeste pristup porodiljskom odsustvu. Naime, moguće je uzeti 1-3 godine plaćenog odsustva, tj. Elternzeit-a. Pri tom je sasvim uobičajeno uzeti porodiljsko tri godine, roditi i drugo dijete u međuvremenu, pa još produžiti na pet godina, u tom svemu se prekvalifikovati/usavršiti u nekom drugom pravcu i tražiti drugi posao, ako želite. Ima puno opcija i načina finansiranja, tek mi predstoji da istražim sve te mogućnosti.
Takođe, postoji više opcija za balansiranje poslovnog i porodičnog života, pa tako dosta žena dok su im djeca još mala, odluče da ne rade puno radno vrijeme nego, tzv. Teilzeit, odnosno skraćeno radno vrijeme, što je nekada 20 a nekad i više sati u nedelji, zavisno kako se dogovorite sa poslodavcem. Da ne bude da je sve idealno, ima to i svojih loših strana, ali o tome drugi put.
GDJE SAM SADA
Nakon tri godine života ovdje, položenih svih ispita njemačkog jezika, htjela sam da iskusim i tu poslovnu stranu, upoznam ljude, steknem iskustvo, za šta sam u julu i dobila priliku kroz praksu u organizaciji HvMzM e.V. Kratko sam bila dio velikog tima koji se bavi savjetovanjem migranata i nudi raznorazne opcije za integraciju, od kurseva, vrtića i drugih projekata. Namjera mi je bila da pišem ovdje više o tim temama, ali po svemu sudeći, moraću malo s tim sačekati.
Kada sam prošle godine započela ovaj blog, počela sam pisati prije svega zbog sebe, da sumiram i u kontekst stavim sve kroz šta prolazim i šta mi se dešava na putu integracije i navikavanja na novu sredinu, sa idejom da će to možda pomoći i drugima koji se nalaze u sličnoj situaciji. Nisam se zanosila mišlju da budem mama blogger, iako sam trenutno u toj ulozi 24/7 i sama na IG-u pratim nekoliko roditeljskih blogova (pored bezbroj food bloggera i sačuvanih recepata), čini mi se da danas svi pišu o tome i prave od svog života mali reality show i pokretnu reklamu.
Ipak, u narednom periodu baviću se temama vezanim za vođenje trudnoće, majčinstvo u Njemačkoj, kao i upoznavanje sa mogućnostima porođaja ovdje, što će mi vjerujem, za razliku od prvog iskustva u porodilištu i tretmana u UKC Banjaluka, biti pravo osvježenje.
Stay tuned i držite fige da sve dobro prođe, u novembru nam stiže pojačanje 🙂
Bojanin Put 