Kada sam prvi put 2018. došla u Njemačku, Düsseldorf, suprug je već bio našao naš prvi stan, garsonjeru, od 45 kvadrata, dovoljnu za nas dvoje i bebu. Nije bila ništa posebno, osim što je bila namještena i na lijepoj lokaciji. Vlasnica je bila stara gospođa, Njemica, koja nam je “izašla u susret” i iznajmila stan, koji smo mjesecima bezuspješno tražili kako bi završili spajanje porodice. Tu smo ostali 6 mjeseci, što nije dugo iz ovog ugla, ali samo mi znamo kako smo proveli te mjesece, obilazeći stanove i tražeći bolje i dugotrajnije rešenje za nas. Problem u tom trenutku je bio što nismo znali koliko ćemo ostati u DE, ugovor o radu na godinu dana i to što imamo dijete, jer da, dijete nije prednost već “otežavajući faktor” u ovoj računici, za Njemce koji prije svega cijene svoj mir, tišinu i komfor.
U martu 2019. preselili smo se u naš drugi stan. Našli smo ga sasvim slučajno preko oglasa, mladi bračni par iz Bugarske ga je ranije je izdavao preko Airbnb, tako da je imao sve što treba za život. Bio je nešto skuplji od sličnih praznih stanova, ali pošto smo mi i dalje imali puno otvorenih pitanja, izabrali smo da se ne zamaramo sa kupovinom namještaja i opremanjem od poda do plafona. Neplanski smo u tom stanu ostali dvije godine.
Za to vrijeme desilo se puno toga, dijete nam je krenulo u vrtić, upoznali smo prve prave prijatelje ovdje, izgradili čitavu mrežu podrške i dragih ljudi. Ja sam završila kurseve njemačkog, položila C1 i taman kad smo sve fino posložili, korona nam je pretumbala prioritete: zdravlje na prvom mjestu i da smo bliže porodici, ovoj u Minhenu, a i onoj u Bosni. Iz čisto emotivnih razloga, odlučili smo da dignemo sidro i krenemo dalje.
Svako ko je tražio stan u DE zna koliko je to teško i stresno. Lakše je doći do posla nego do stana, jer ih nema, za pristojnu cijenu. U tom procesu potrebno je priložiti platne liste, Schufu, potvrdu poslodavca, a neki traže čak i stanje na računu i ulaze u sve moguće lične podatke, još samo otisak prsta i bris iz grla, pa da slika bude kompletna. I na kraju, odlučujući faktor je lični utisak i sreća.
Mi smo imali i sreće, a i agenta, tako da smo krajem marta preselili u novi stan, u blizini Minhena. Stan je na mirnoj lokaciji, punoj parkova, zelenila, bez puno gužve i gradske vreve, što nam u ovom trenutku svima jako prija. U gradu je postalo nemoguće naći pristojan veći stan za porodicu ispod 2000EUR.
Po nekoj opšte važećoj računici trošak stana, bilo za mjesečnu kiriju ili otplatu kredita, ne bi trebalo da prelazi 30% mjesečnih prihoda. Na početku se mora uplatiti depozit, u visini tri mjesečne kirije, što je u većini slučajeva oko 3000EUR. Za opremanje stana i kupovinu namještaja, zavisno od preferencija i mogućnosti, i tu treba uložiti par hiljada. Ko se selio, zna kakva je to gnjavaža.
Pokušala sam da izračunam, meni je ovo otprilike 15-to seljenje u životu, i vjerovatno nije poslednje. Rekao bi čovjek, navikla sam već na ovaj podstanarsko-nomadski život. Sa jedne strane jesam, ima ta sloboda kretanja kroz prostor svojih prednosti. Niste nigdje “zarobljeni” i, ako želite, lako možete krenuti dalje. Sa druge strane, postavlja se pitanje do kada?!
U Njemačkoj, generalno, važi pravilo da ljudi više iznajmljuju stanove, nego što ih kupuju. Razloga tome ima više, do sada su to bile niske cijene najamnine u odnosu na kupovinu i uređena regulativa za rentanje stanova, npr. ne može niko tako lako da vas izbaci na ulicu, otkazni rok je tri mjeseca, zaštićeni ste od zloupotrebe, niko vam ne ulazi u vaš prostor dok ste tu i sl.
Ko razmišlja o kupovini, u većim gradovima, prosječan stan/kuća košta oko pola miliona eura. Iako se činilo da će kriza koju je prouzrokovala korona, uticati na pad cijena, desilo se suprotno. Cijene rastu, stanova za kupovinu je sve manje, a nažalost, i cijene najama samo rastu. U poslednjih pet godina znatno su porasle, da je svima je postalo preskupo, ne samo nama koji smo skoro došli, već i Njemcima. Trenutno se vodi kampanja sa ciljem zaustavljanja tog trenda, poslednji pokušaj u Berlinu nije uspjeo, Vrhovni sud je odbacio uplitanje grada i zamrzavanje rasta cijena. Vidjećemo razvoj situacije, ali zasad nimalo ne ide u korist nas podstanara.
Dosadašnje generacija naših doseljenika u Njemačku, se razlikuju od ove novije. Prva su bili gastarbajteri koji su došli zaraditi pare i u svojim mjestima, odakle su došli, ulagali su u nekretnine, tj. pravili vile i kuće sa lavovskim ogradama, koje većinu godine zjape prazne. Zatim ljudi koji su zbog rata bili primorani napustiti svoje kuće i sve što su dotad izgradili, da bi ovdje dobili status izbjeglice, socijalnih slučajeva i sl. Ova poslednja 3.0. generacija, su uglavnom ljudi, koji su kao i mi, došli svojom voljom da grade život ovdje, i vjerovatno ostanu. Još ne znamo gdje ćemo biti u penziji, neko mašta o povratku na “svoje”, neko o odlasku na Mauricijus, ali ima nas koji još ne znamo i razmišljamo da stambeno pitanje rješimo ovdje, a ne “dole”.
Veliko je pitanje šta se u ovom trenutku više isplati, jer sa ovako visokim kirijama, pitanje je da li bi bilo bolje zagristi taj mamac i ući u kolo kupovine i kredita. Tendecija rasta cijena i najama i nekretnina, čini da ćemo se prije ili kasnije morati odlučiti i na taj korak i stati na ludi kamen zvani “kredit na 20-30god”. Ono što nas na tom putu ohrabruje, je sistem koji ovdje postoji, pravna država i regulativa i donekle stabilna ekonomska situacija. Ako smo već tu i plaćamo visoku cijenu života ovdje, svojom voljom, možda ne bi bilo loše zaigrati na veliko, jer ioanko ništa nije sigurno i garancija ne postoji, a ako već igramo, daj da imamo mogućnost konačnog dobitka.
Nastaviće se…
Bojanin Put 