O jeziku i razumijevanju

Jezik je ljudska sposobnost da se iskažu misli, osjećanja, prenesu ideje, inspiriše. On je živa stvar. Ono što nas razlikuje od životinja. 

Negdje sam čula: “to have a second language is to have a second soul”, u prevodu, znati drugi jezik znači imati drugu dušu. Ne znam da li je istina, ali znam da je bogatstvo pričati i moći se sporazumjeti sa drugima na više jezika. Oduvijek me je privlačilo upoznavanje drugih zemalja, kultura i stilova života, valjda sam iz tog razloga i upisala Međunarodne odnose. Ne iz želje da se bavim diplomatijom, više zbog putovanja i mladalačke radoznalosti.

Svako ko planira da dođe u Njemačku ili je već ovdje i priča na njemačkom jeziku, zna koliko je teško naučiti ga, i da je to za većinu nas cjeloživotni proces.

Moje upoznavanje s njim krenulo je još prije srednje škole, nastavilo se preko par kurseva tokom studiranja (Kolarac), a onda i tokom rada u BL. Tako da sam, 2018. kada sam došla ovamo, bila na nekom slabom B1 nivou, toliko da mogu da se predstavim i ponešto razumijem, ali dalje od toga ne. Jako je frustrirajuće kada ne možete da se izrazite normalno i spontano, pogotovo kada vam je jezik alat kojim se svakodnevno koristite, i privatno i poslovno. Znati par riječi je možda dovoljno da se snađete i radite, ali ne i da bi se osjećali potpuno slobodno i prihvaćeno. Kao da hoćete da napravite vrhunsku tortu od pet sastojaka. Možda i uspijete, biće jestiva, ali će joj faliti finese, ukusa, pa i dekoracije. A Njemci vole da uljepšavaju rečenice, sve pršti od ljubaznosti kada koristite Konjuktiv II.

Treba ga znati dovoljno da možete da se bez veće teškoće koristite njime i uživate u komunikaciji sa drugima, a ne da je to svaki put preznojavanje, slaganje vremena i borba sa Titanima. Pogotovo kada pričate preko telefona. A sada je zbog korone, to ponekad jedina opcija, pored E-maila.

Meni je u početku pomagalo i moje slabo znanje, ali sam se u suštini oslanjala na engleski i sve potrebne informacije tražila na internetu i u expat grupama na društvenim mrežama. GoogleTranslate mi je velika pomoć i olakšava snalaženje, ali za bilo šta više potrebno je zasukati rukave i ozbiljno naučiti njemački jezik. Da, može se i bez njega, ali je s njim sve bolje i lakše.

S obzirom da sam došla sa bebom, opcija kursa u tom trenutku je otpala. Prvo je trebalo naći vrtić, što se ispostavilo kao nemoguće u većem gradu, jer se dijete prijavljuje na listu čekanja godinu dana ranije, po mogućnosti dok je još u stomaku. Nakon što sam uspjela naći alternativno rješenje u vidu Tagesmutter koncepta (u suštini, dadilja koja čuva do 5 djece odjednom), mogla sam da razmišljam o opcijama za učenje jezika. 

Već sam bila prijavljena na biro kao nezaposlena osoba, tj. imala sam status arbeitslos, što mi je omogućilo da učestvujem u programu za zapošljavanje o kome sam već pisala (PWE). Na kraju tog programa, moja mentorka mi je rekla da bi za mene najbolje bilo da prvo savladam jezik, pa onda tražim posao “u struci”. Prva osoba kojoj sam se obratila za savjet bila je moja savjetnica u Agenciji (Agentur für Arbeit), Frau S. Ljubazna gospođa, zadužena za pomoć ljudima sa fakultetskim diplomama, odnosno academic kategoriji. Kada sam je upitala za savjet gdje mogu da dobijem informacije o kursevima i da li može da mi preporuči neki program učenja jezika, dobila sam kratko ne. Dalje mi je rekla da to moram sama tražiti i, još važnije, platiti. Desilo se veliko ALI. Iz drugog izvora (ZWD, gradske organizacije koja se bavi pružanjem besplatnih savjeta nezaposlenima) dobila sam informaciju da od Agencije, tj. biroa mogu tražiti puno toga, ali da sve mora biti obrazloženo i u vidu molbe. Nakon što sam poslala E-mail mojoj savjetnici, i pismeno je upitala da li postoji šansa da dio troškova kursa, koji sam već bila našla, pokrije Agencija za rad, dobila sam odgovor NE, ali mogu dobiti besplatan kurs pod nazivom Berufsbezogene Deutsch Sprachkurs B2 nivo. Što je meni u tom trenutku i trebalo. Ni dan danas mi nije jasno zašto gđa S. nije u startu rekla za taj program i zašto je trebalo da prođe skoro tri mjeseca da bih dobila tu informaciju. Ovo se nije prvi put samo meni desilo, dešava se jako često da službenici, iz neinformisanosti, nezainteresovanosti, da ne spominjem teže riječi, čega god, ne daju informacije na pravi način i u pravo vrijeme. Pogotovo ako pitanja nisu precizna i u detalje formulisana, možda čak i uz pozivanje na određene zakone ili regulative, dakle prava.

Za taj program sam ubrzo dobila i pismeno odobrenje da će sve troškove snositi BAMF i s time sam obilazila škole jezika i raspitivala se koja nudi navedeni program, bilo ih je puno i trebalo je naći pravu. Sama sam izabrala školu gdje ću ići na kurs, Institut für Internationale Kommunikation e.V. in Düsseldorf, na dobrom glasu i sa dobrim predavačima. To sam tek poslije saznala, meni je ključno bilo da mi je blizu i da ne gubim vrijeme u prevozu. Program je podrazumijevao prisustvo na nastavi 4 sata dnevno, pet dana u nedelji, bez mogućnosti izostanka, samo uz opravdanje i pismeno odobrenje. Nekima je to puno, meni je bilo taman ono što mi je trebalo.

Na tom kursu sam upoznala sjajne mlade ljude iz Kine, Irana, Maroka, Alžira, Turske, Sirije, Rusije itd. U grupi nas je bilo 20tak, svi smo bili približno istih godina, u sličnim životnim fazama, skoro došli u DE. Neki zbog želje za boljim kvalitetom života, kao i ja, ali većina njih je pobjegla iz svojih zemalja, iz sigurnosnih razloga, i ovdje su dobili status azilanata. Mahom su to visokobrazovani ljudi iz Turske, u svojim tridesetim i četrdesetim godinama, došli ovamo jer su, po njihovoj priči, morali da spašavaju živu glavu, i sebi i djeci, u suprotnom bi završili u zatvoru, da ne pričam o gorim opcijama.

Imali smo dvije profesorice, jednu pravu Njemicu, koja nije znala ko je Tesla, misleći da je to samo naziv za električni auto i koja nam je objašnjavajući značenje glagola beschweren sich, tj. žaliti se na nešto, dala primjer kako se ona žali u restoranu kada joj serviraju hladno jelo i traži drugo. Što je za većinu nas bilo nepojmljivo, jer dolazimo iz kultura gdje “ćutiš i trpiš” koga god- roditelje, partnere, šefa, vlast. No, druga je bila sjajna, Njemica porijeklom iz Rusije, čiji su roditelji Njemci rođeni u SSSR, ali su u progonu završili u Kazakstanu, gdje je i ona rođena, i na kraju 1990. došli u DE. Margarita je najbolji predavač ikad, sa najjednostavnijim i najzanimljivijim objašnjenjem gramatike. Cijeli život je dvojezična i zna otprilike kako stranci percipiraju njemački, kako nam zvuči, kako nam je čudna njegova struktura, drugačija od onog na šta je većina nas navikla, i meni vječno problematično mjesto glagola u rečenici. *Ima jedan vic, otprilike, zašto se Njemac ne smije vicu… čeka glagol da shvati o čemu se radi.  

U januaru 2020. imali smo polaganje telc B2 ispita, koji je većina nas položila, iako ne i svi. To je neki minimum razumjevanja jezika potrebnog za neki ozbiljniji posao ili studiranje na određenim fakultetima. Ipak, za većinu obrazovanih C1 je ono što se traži, tako da sam nakon proljetne pauze i lockdown-a, odlučila da idem dalje i investiram još malo svog vremena u učenje jezika. Svakako u sveopštem haosu i novonastaloj situaciji, nije bilo puno opcija. 

U avgustu 2020. krenuli smo sa nastavom u istoj školi, formirala se nova grupa od 20tak mladih ljudi. Svi smo besplatno dobili kurs od BAMF-a. Ovaj put sam imala priliku da upoznam i družim se sa sjajnim ljudima iz Venecuele, Latvije, Grčke, Bugarske, Tajvana, Turske, Rusije, Irana itd. Opet svi sličnih godina i sa jakom željom da naučimo jezik, kako bi dobili priliku raditi posao približan onom koji smo radili u svojim matičnim zemljama. Bilo je tu pravnika, IT i građevinskih inženjera, ekonomista, učitelja, koji su mahom zbog loše ekonomske i socijalne, ali i sigurnosne situacije u svojim zemljama došli u Njemačku, u potrazi za boljim uslovima života za sebe i svoje porodice. 

Zbog vanredne situacije i ponovo uvedenog totalnog lockdown-a, nastavu smo većinu vremena imali online preko Zoom-a. Tako da se nismo družili uživo ni mjesec dana. Nimalo efikasno i od pomoći, ali entuzijazam koji smo imali na početku nije se istrošio, bodrili smo jedni druge sve do kraja, izvlačili maksimum iz online nastave, pravili svoje Quatsch meeting-e, slali izazove preko WhatsApp-a. Održali smo kontakt uprkos svemu i u inat koroni, povezali se sa najljudskije strane, jer smo se vrlo dobro razumjeli i pružili jedni drugima podršku u borbi zvanoj “život u Njemačkoj”. Nikome od njih nije lako, i nikome danas u ovom haosu u kome se nalazimo nije lako, ali je lijepo kada znaš da si u drugoj osobi, u ovom slučaju totalnom strancu, prepoznao mrvicu ljudskosti i da je to bilo na obostranu radost.

Dosad nisam imala priliku da bolje upoznam Njemce, ćaskanja na igralištu i vrtiće ne računam, najviše jer još ne radim, a suprug radi samo sa Amerima, privatno se družimo, uglavnom, sa našim ljudima, Italijanima (koji su nama vrlo slični), i ostalim Ausländer-ima, tako da ne bih da generalizujem kakvi su oni. Imam svoje utiske i pretpostavke na osnovu par uzoraka, ali ne bih da izvlačim konačni zaključak na tako malom uzorku. 

Ljudi koje sam upoznala u poslednje dvije i po godine života u Düsseldorf-u, pokazali su mi više kakav je svijet i kakvi možemo biti jedni prema drugima kada se volimo i poštujemo, i kada pričamo jezikom razumjevanja, poštovanja, uvažavanja razlika i pronalaženja zajedničkog imenitelja, a to je uvijek i zauvijek, ljudsko u svima nama, što nas samo povezuje, nikako razdvaja.