Svaka priča o odlasku počinje odlukom, neko je donese lakše, neko teže, prije ili kasnije, nije bitno. Bitna je odluka, to kada presječete i kažete e sada. Ima dosta i onih koji samo pričaju da bi išli, a ne rade ništa po tom pitanju. I mi smo bili jedni od tih skoro četiri godine. Valjda nam se nije toliko išlo, nije nas ništa mnogo žuljalo, ono standardno ekonomsko-politička situacija ali opet, imali smo dobre poslove, prijatelje, svoj mali svijet, sve je nekako bilo na nivou “trebalo bi ići odavde”, ali neka nas još malo ovdje, ne žuri nam se.
Stvari su se promjenile kada smo dobili dijete. Tad sistem ili nedostatak istog osjetiš na svojoj koži. Od vođenja trudnoće, porođaja, bolnice, brige i svega ostalog što dočeka novopečene roditelje u Bosni i Hercegovini, a vjerujem bilo gdje na Balkanu nije puno bolje. Brige su svuda iste.
Sticajem čudnih okolnosti, slučaja ili sudbine, kako god to zvali, ponuda je došla sama od sebe u trenutku kada smo samo čvrsto rekli da želimo ići. Bila je to ponuda koja se ne odbija. Suprug je dobio ponudu za mjesto IT inženjera u Düsseldorf-u, a kako je već imao HR pasoš, sve je išlo jako brzo. Za dva mjeseca nakon razgovora on je već bio tamo. Došao je 13. juna 2018. a mi smo mu se pridružile, nakon dva mjeseca, tačnije 18. avgusta.
Kao i svaki početak, i nama je naš bio težak, iako smo zaobišli sve birokratske peripetije i prepreke Ambasade u Sarajevu. Bili smo razdvojeni samo dva mjeseca, što je ništa u poređenju kroz šta prolaze drugi ljudi u ovom “procesu”. Meni su ta dva mjeseca brzo prošla, jer sam imala šestomjesečnu bebu kraj sebe i nisam imala puno vremena da razmišaljam o svemu. Morala sam da pakujem život u kutije i kofere. Suprug je, sa druge strane, bio sam u nepoznatom gradu, na novom poslu, okružen strancima i jezikom koji ne razumije. Tražio je stan u koji bi mogao dovesti i nas. Njemu je to mnogo teže palo nego meni, ali se posvetio poslu, učenju i tako pregurao najteže. Kada smo i nas dvije stigle u oboma nam je bilo lakše jer smo bili ponovo zajedno, ko je to prošao zna o čemu pričam.
Što se papirologije tiče, sve smo uspjeli sami sa mojim polovičnim B1 njemačkim i dobrim znanjem engleskog jezika. Nigdje nisam našla uputstvo, znala sam šta nam treba za boravišnu, prijava u opštini, zdravstveno osiguranje i ostalo. U cilju da nekom možda olakšam korake, odlučila sam da opišem moje iskustvo prolaska kroz procedure, ali prije svega da podijelim iskustvo preseljenja, snalaženja u novom okruženju, nepoznatno sistemu i jeziku.
Generalno, naše iskustvo njemačke birokratije, barem u ovom dijelu što se tiče rješavanja statusa i dobijanja boravišne dozvole, bilo je iznenađujuće pozitivno. Ne interesuje ih ko si i odakle, gledaju striktno dokumenta, dio koji se tiče njihovog posla, što možda jeste nekad nemilosrdno i hladno, jer se drže pravila (koja znaju biti i kontradiktorna, jer imaju više nivoa vlasti). Ali, s obzirom da dolazimo iz sredine gdje je svaki kurir i ćato važan kao “državni pečat”, sa sve obaveznim odijelom i kravatom, “fali ti jedan papir” sindromom, plati taksu, treba original/ovjerena kopija, i na kraju stav što si došao da mi praviš dodatno posao i sl. za promjenu je bilo pravo osvježenje iskusiti ovo njemačko, na koje se mnogi žale.
Jedino što mi je bilo čudno u početku je njihovo nepoznavanje engleskog jezika, i komentar kada bi na moje pitanje da pričamo na engleskom odgovor bio “ali vaš njemački je bolji od mog engleskog, bolje da pričamo njemački”. Što mi je bilo u redu, jer sam ih dovoljno razumjela da znam šta traže od mene, ali mi je ipak bilo neobično da mladi ljudi ne znaju engleski toliko dobro, ali i to je sve individualno.
Ono što me podstaklo da pišem javno o ovome, je u stvari spoznaja koliko stvari koje su me plašile iz BiH nisu uopšte bile teške, ali je bilo puno nepoznatih situacija koje nisam mogla ni predvidjeti dok nisam došla ovamo i počela ovdje živjeti. Dobijete potpuno novu perspektivu, i sebe i svog života. I o tome ću pisati ovdje, da se sama sa sobom presaberem, utiske stavim u kontekst, a time možda nekom drugom pomognem u ovom procesu i putu snalaženja u Njemačkoj.
Bojanin Put 